Ne pijem alkohol. Ne volim one koji ga konzumiraju, pogotovu u prevelikim količinama. A za mene je svaka količina prevelika. Nikad ne pijem.
Ne znam šta me je nateralo da večeras to uradim. Smešno malo, za većinu, za mene više nego previše. Biće da mi je bilo lakše da tako odganam razne zlurade ili čežnjive misli. Ili bolove u vratu. Zajebah se. Smejala sam se, a do smeha mi nije bilo. Nije ni sad. Par sati posle konzumiranja jedinog alkohola koji imam u kući, jebenog Jack Danila, biće da se tako zove, boli me glava. Misli su mu konfuznije nego pre. Plače mi se više nego pre. Plačipička emotivna, naravno. Bila i ostala.
Dzaba što sam spucala tolike godine u ono što kulturni i pomalo pismeni nazivaju, odrastanje. Sazrevanje. Bože sačuvaj, kakva odvratna reč. Kao jabuke kad sazrevaju, pa ubrzo posle ako se ne konzumiraju postanu trulež.
Elem, uguših se od sopstvene patetike i od verovanja u prazno. Sednem, sama sa sobom, zapalim cigaretu, ko zna koju i verujem u nemoguće. U sve ono što koristeći racionalne i odrasle, molim lepo, sazrele rezone, niko živ ne bi verovao. Ni mrtav još manje. Verujem u suprotno od onoga što mi drugi kažu. Tako lepo racionalno i pametno. I lepo mi. Dok se ne ubedačim i shvatim da od silnih verovanja, danima i mesecima, a ponekad i godinama, ne dočekah ništa. Samo isto čekanje da verovanje se pretvori u stvarnost.
Zatvorila sam se browsere, uplela sopstvene prste, ugasila svetlo, muziku i rešila da ćutim. Valjda ćutanjem mogu da zaboravim.
Mislim da moram da odem, silom ili milom iz ovog grada, toliko mislim da jedino što sam smislila je da ću odlaskom rešiti sve ono što ostajanjem ne mogu.
Grad je problem, ko bi rekao…
I da, negde u tom gradu, ako jednom budeš na Kalimegdanu i budeš želeo da sam pored tebe, a mene ne bude bilo, pogledaj u svetlost iznad vode i znaćeš da se Sava uliva u Dunav pravo u moje srce.
Za ljubav se ne bori. Ne traži se. Ne gradi se. Ona se desi ili ne, u idealnim ili potpuno konfuznim okolnostima. Čovek je ili oseća ili ne. I nema te sile na ovom svetu koja može da je izazove. Ah, da…prodje jednom. Za mesec, za godinu, pet. Ili nikad.
Ona vas nikad neće prevariti. Zato što prevare ne postoje. Ne posedujemo nikoga, pa ni u ljubavi. Samo su nekretnine, kola, knjige i bogapitajštajoš, u vlasništvu.
Ljubav vas nikad neće izneveriti, ostaviti. Doduše nikad, niko, vam ni ne može garantovati koliko će trajati i kakva će biti. Pa onda u konfuzno~bunovnim, kad i ako do istih dodje, stanjima pričamo o ostavljanju, izdaji i nesreći. Avaj. Sebučluk. Kuknjava. Pokušaji da se zadrži nešto što ne postoji. Agresivnost kao potpuno neumesna odbrana. Samosažaljenje. A da boli, boli.
Ne pričam o braku, zajedničkom životu, porodici, bacanju djubreta, razumevanju, ne razumevanju, poštovanju ili ostalim umećima življenja.
Samo o ljubavi. O kojoj svi pričaju, pišu romane, a niko ne sme da kaže, sve i do kraja. I kako treba. Kao da se svaki put zagrcnemo i na pola puta se nadjemo u praznom prostoru izmedju reči, kao da čekamo da nestane pauza od trenutka kad je jedna nota prestala, a druga još nije počela.
Možeš ovo tumačiti kao moja preispitivanja, moje nebuloze, možeš govoriti da se kod mene nikad ništa ne zna. Da je sve ni tamo ni ovamo, da stvari i ne nazivam, a nazivam, da kao svako žensko samo komplikujem, analiziram i razmišljam. Možeš. To neće promeniti to što osećam. Još manje ono što se dešava. Ili se neće desiti. Ne, ne prognoziram budućnost. Ona je uvek ćudljiva i nekad zavisi od odluka donesenih u sadašnjosti…nekad. Nekad uprkos odlukama kojima mislimo da ćemo je skrojiti potaman i kako treba, ona ispadne baš onako kako se nameračila i mi onda odmahnemo rukom, slegnemo ramenima i kažemo sudbina…
Ne umišljaj da si moralan, pravedan, iskren, otvoren. Ne zavaravaj se da nisi nikada ukrao, ubio, prevario, lažno svedočio, lažno govorio, lažno mislio, da nisi nikad poželeo nešto tudje. Ne poziraj svetu da bi svet pozirao tebi.
Kažu da postoje dve vrste ljudi: pošteni i pokvareni, a ja ponekad mislim da postoje samo pokvarenjaci i glumci: spodobe koje su na javnim mestima lojalne, uljudne, poštene; koje nikad od sebe neće dati više i gore od dobre i pravedne ličnosti, a u potaji su lopovi, tirani, sebičnjaci i sve što kažu i rade zarad drugih, rade zapravo zarad sebe i života koji će ostatku sveta dozvoliti da o njima misle kao o dobrim ljudima, sa ispravinim i neishitrenim rečima, reakcijama, postupcima…kao o onima koji imaju svete ciljeve i osmišljene, do smrti, isplanirane živote koje nikad niko neće moći da skrene van.
Ne misli da nikad nisi trovao sebe. Trovati samog sebe, to ipak nije osobina trivijalnih duhova. Ima tu dosta nihilizma. Neko izgara sporije, neko brže, to je kao sa drvenim i kamenim uglljem, stvar ličnosti, ali oni koji nikad ne okušaju “trovanje” ti su najtuplji i najnaivniji.
Ne živi da bi se žrtvovao. Nikome. Ničemu. Ni svojoj deci, ni svojim roditeljima, ni svojoj zemlji, ni svojoj iluziji. Ni svojim navikama, ni svojim šemama ponašanja, ni svojim odbranama prema ljudima, ljubavi, strasti, greškama, sranjima, bolestima, patologijama. Ne žrtvuj se svojoj prošlosti. Ni svojoj budućnosti. Pre ili kasnije žrtve postanu krivci.
Ne stavljaj nikad nikoga, pa ni mene, u isti koš sa svim ženama ili muškarcima ili životinjama. Svi smo isti i svi smo drugačiji. Iako uzalud pokušavamo, bar većina, da tu svoju različitost, strpa u poznato.
Čuvaj se kanalisanih i kontrolisanih osećaja, reči, odluka. Extremni osećaji, reči, odluke, postupci, strasti su odlika ili jako glupih ili jako inteligentnih ljudi. Prosečnost je ionako potrebna samo letargičarima i onima koji bi da se hebu, a da im ne udje.
Ne optužuj me nikad za svoje nezadovoljstvo i nesreću. Za tugu i lošu sreću. Ne pripisuj mi nikad ni ono drugo. Užitak i dobru sreću.
No, manimo se prokletstva zvanog savetovanje, dirigovanje kao i ostalih koještarija sputanih u pisanju postova i ostavljanju poruka u anegdotama, zagonetkama, rebusima, metaforama, samo zarad toga da bi pokazali da rešavanje svake od tih stvari zahteva oštroumnost naizgled natprirodan običnom shvatanju. Ne pokušavaj da svoju sposobnost razumevanja mene i mojih komjuterskih žvrljotina pojačaš matematičkom studijom, a naručito onom njenom najvišom granom, koja se, nepravedno, uglavnom, s obzirom na svoje retrogradne postupke, naziva, par excellence, analitikom.
To su koještarije. Trošenje vremena koje možeš da potrošiš na putenije i zrelije užitke. Neke ljude osećamo. Neke ne. Neke razumemo. Druge nikao. Ni ne čujemo. I to je u redu. Ionako već odavno znaš da li se razumemo ili ne. Ne trebaju ti moji postovi. Ni moje mozgalice. Ah, da…Posle svega odakle meni pravo da znam šta tebi treba…
Pogledala sam gore uspravivši se u visokim tamnim linijama svetlosti, dok su ostali, ostali pognuti, gorućih bledih lica i bez pokreta u razbijenom ogledalu koje je njihov blesak spuštao na okrugli pod. Mogla sam da vidim unezvereno zveranje u oborenim očima svih.
Mogla sam, ali nisam. Ne gledam dole. Nikad. A Nikad ne postoji u mom rečniku. Obrisala sam ga. I odlučila. Nije teško odlučiti, teško je, nekad, ono što dodje posle. Za one slabe i one koji u životu odlučuju linijom manjeg otpora…
~~~~~
Ne tražim . Jer znam da postoji. Ne kreiram, ne pravim iluzije, jer su kreacije i iluzije, jeftine karikature stvarnosti. Ne obraćam se nikom posebno, a ni celom svetu zajedno. I nikad ništa slučajno~namerno bolesno ne spajam. Zato što uvek ima više pitanja nego odgovora. Za one bez granica i ograda ili koji su u stanju da iste sruše. Ljudi u pokušaju, ako ništa drugo.
Za ostale u sopstvenim zatvorima samo obična reč~ saosećam…
Um savršenog čoveka nalik je na ogledalo. Ogledalo ne juri za stvarima da bi uhvatilo njihov odraz. Kad ih odražava , ne čuva to za sebe. Tako ga ništa može ozlediti. Tako ga ništa ne može pokvariti.
Razbila sam ogledalo.
Ostale su suze na obrazima, rane na stopalima, krv na stomaku, mrak u utrobi, strah u venama, led u arterijama, duhovi u prstima, patologija u glavi, nadrealnost u željama.
Možda vam je bilo do zabave pa ste uspeli da od svojih igrarija napravite jeftine, pretparačke priče.
Moje, nit su jeftine, nit su priče. A šta su, boli vas q.
Nisam neuka i dobra kao Virginija, lukava kao Livija i razvratna kao Julija, a kakva sam hebe vam se.
Zato…slušam lišena svakog oseća, ugušena svim porazima, dilemama, rastancima, gubicima i dobicima i znam samo da…
Onaj ko zna ne govori.
Onaj ko govori ne zna.
Zato zatvori usta,
ukini želju.
Ublaži oštrinu.
Čvorove
odveži.
Svetlost priguši.
Postani jedno sa prašnjavim svetom.
Dok titraj u tebi ne pokaže put kojim treba da kreneš.
A Ja sam već krenula i Isključila sve elektronske i ostale uredjaje koji bi mogli da me spreče da zaradim usranih milion dolara koje sam u jednom dilu prošle godine izgubila…
I Ništa nisam slagala, sad. Ja Ne lažem, samo ponekad teško izgovaram.
Ljudi dolaze. Prodju. Odu. Neki ostanu zauvek. Nekima reči potrebne nisu. Ni pokreti. Ni mimika. Ne moraju ni da trepću. Ali ime im znate i šta ono stvara u vama.
Nekima ne pamtite imena ali pamtite sve ostalo. Mimiku, izgled, boju kose, puti, očiju, pokrete i znate da iz svakog trenutka sa njima iskrsne poneka pojedinost i oni vam bivaju sve bliži i jasniji. Nekad i draži.
Od nekih ne pamitite ništa. Izledaju kao izobličena masa mesa nejasnih pokreta i smešog glasa čije reči, kakve god da su, obidju vašu arhivu osećaja, sećanja i budućnosti.
Posebni su oni čije sve pamtite. Svaku sitnicu. Svaku boju. Čije pokrete na glatkoj koži sanjate. Osećate. Čije postojanje učini vaše u seriji godina opravdanim za opšte, bitno i lično.
Sa nekima pijete kafu, idete u prodavnicu, pravite karijeru, kuće, savršenstva, decu, porodicu.
Sa nekim stvorite “bajke” i “susrete” koji daju veliku i iskrenu radost, koju ni svi živi ljudi ni dragi predmeti ne mogu da pričine.
Sa nekima ne radite ništa. Čak vas i ne iritiraju. Pustite da prodju, a da ih ne vidite. Ni ono zlo koje vam misle, ni pakost koju vam čine…
Nije važno koje su boje vaše čarape, da li ste na štiklama ili u patikama, da li spavate u svilenoj ili pamučnoj posetljini, da li vam je telefon i monitor poslednja moć tehnike ili zastareli krš koji je na izdisaju. Nije važno da li sedite u kožnoj stolici ili isfelekanoj fotelji, da li jedete crni ili beli hleb, vozite se gradskim prevozom ili besnim kolima, da li imate ili ne zavese na prozorima…
Važno je sa kim spavate i u kom gradu… ko će vam reći dobro jutro, ko poželeti dobar dan, ko stvoriti titraje, ko nasmejati, uvrediti, rasplakati i ko vas uspavati…
Važni su samo neki i obično ih je toliko malo da ih, sve i da živete osamdeset i više, ne morate ni brojati…
I svi neki na nama ostave tragove zbog kojih hodamo, lako se njišuči u kukovima, podignute ili spuštene glave, sa jasnim ili manje jasnim idejama kuda idemo, šta smo tražili, šta naslutili i šta našli. Ili promašili.
Imam li preveliko mišljenje o sebi, pa neke “stvari” smatram uvredom sopstvene racinalnosti, inteligencije i obrazovanosti, verifikovane na nekim prostorima koji se ne zovu “majko Srbijo nauči me reda”? Da li u naslovima blogova, nas običnih smrtnika - neafirmisanih i nepoznatih blogera piše glupača u naslovu?
Da li ste se ikad zapitali ko se krije iza patetičnih, smešnih ili kakvihgod tekstova onih blogera koji nisu popularna i priznata imena nase blogoswere?
Ne morate. Nije potrebno. Sve dok ne rešite, da se iz ovih i onih pobuda, javite nekom od njih na mail sa molbom da vam uradi prikaz i analizu nekog social networking-a.
Smatram da prikaz i analizu takve prirode mogu da urade osobe kompetentne, edukovane i iskustveno nabildovane u sveri social networking-a. Mogu, naravno, da urade i obični useri iz pozicije korisnika sa osvrtom na lično iskustveno~lokalne potrebe i probleme.
Laska, ukoliko vam neko naruči “prikaz” sa takvom pričom. Laska, naravno samo ako niste u mogucnosti da prihvatite pravu prirodu istog….(i kome laskanje treba?)
Laska, zapravo samo u slučaju da dotični zna da ste vi inkompetentni ili ne…
S obzirom da ne zna…Onda vredja. Prvo svoj status web menadžera VIP blogova, drugo moj status običnog blogera.
Sokirana sam, zapravo, otkricem da se to zapravo tako i radi…Jedan od primera te “analize” koja se napise u tri reda kao obicna, glupa, neinventivna reklama (ili zar svi tretiraju buduce korisnike kao maloumne?) kao posledica modernog spama mozete procitati na nekim blog sistemima (lepensky na mojblog).
Da ne tupim previše odgovor bi glasio ovako :
Poštovani,
hvala za pohvale na račun designa mog bloga (koji je toliko u nadarealnom duhu da ga ni apsolventi Akademije umetnosti nisu priznali), kao i za pohvale na račun mojih tekstova, sve iako je, sasvim jasno uočljivo da je poslednji “Srpska blogoswera aka dating 2.0″ tematikom daleko od svih ostalih.
Nažalost, nemam vremena da uradim analizu vašeg social networking-a jer ista zahteva temeljan i višednevni angažman. Preletanje i bacanje pogleda na naslovnu kao i na osnovne kategorije i pisanje o istim, na svom blogu, zarad jeftine reklame, ne radim.
Ukoliko vam je ikakva stručna ili manje stručna analiza i podrška tog tipa potrebna, možete mi se javiti na isti mail (da sad ne komplikujemo) te ću vam cenovnik i specifikaciju usluga dostaviti. Moguće je i da nekim ludim slučajem postignemo neki dogovor, za reklamu na venusu, blogu381 ili nekoj drugoj web desitinaciji koja bi eventualno, vama, ili vašim poslodavcima bila cijna grupa.
S poštovanjem,
Tatjana Radovanovic M.S.M.R (Master of Science in Marketing Research, graduate (1997), Santa Clara University, SC California)
Web marketing consultant, specializes in writing direct marketing and Web marketing communications www.adultfriendfinder.com
__________
Naslov bi, sa podjednakom tačnošću samo malo glomaznije, mogao da glasi i Zašto nam blogovi imaju raličite nazive kad se svi, osim časnih izuzetaka koje u svojoj dvogodišnjoj istoriji blogovanja nisam srela, mogu da zovu: Love me, will you? Iz ove priče bez imalo griže savesti mogu da izuzmem VIP blogove B92 i pojedine IT blogove. Eventualno i one IT or designer wannabe blogove pošto oni osim Love me, will you?, mogu da se zovu i Ja stručnjak~ti boranija or something similar.
Unapred se izvinjavam čitaocima ovog posta za upotrebu stranih reči i izraza, ali biti u trendu i uživati u blagodetima ove nove ere weba 2.0, koju osim minimalazma krasi i puno sjanih novih tendencija, znači i koristiti te strane reči i izraze.
Već duže vreme mi se ova tema kuva i prekuvava i danas kad spomenuh drugarici o čemu bih pisala dobih ovakvo pitanje : Zašto 2.0?
Za nju i one koji su se u net vode uključili kasnije kratko obaveštenje:
dating 1.0: irc chatovi , icq, dating sajtovi,
dating 2.0: blogovi, facebook, myspace.
Dragi moji , drage moje dobrodošli (iako su mnogi od vas odavno došli, prošli i otišli) u svet blogovanja, komentara, muvanja, cyber ljubavi, zaljubljivanja, sexa, egzibicionizma, psihičkog promiskiteta, duhovnih i manje duhovnih nadmetanja, krpljenja i kukanja, skeniranja duša i ogoljavanja istih, a sve zarad jedne jedinstvene i svima nama poznate potrebe…daj mi ono što nemam i što ne mogu ni na jedan drugi način da nadjem i dobijem. Ako do sad niste spoznali razloge vašeg blogovanja vreme je…
Sa jednog opšte prihvaćenog socijalnog stanovišta blogovi su ogledalo onoga što smo mi i u realnom svetu, samo olakšano za fizičku dimenziju koja nam u realnom svetu omogućava život, u kome zavisno od naših materijalizacija nismo baš svi jednaki i nemamo svi iste šanse u kominikacijama, ljubavima, druženjima i ostalim manje važnim odnosima.
Jedan od najvažnijh fenomena duševnog života je progresija i regresija libida. Pod progresijom treba shvatiti svakodnevno napredovanje psihološkog fenomena prilagodjavanja. Kao što je poznato prilagodjavanje nije postignuto jednom zauvek, iako je čovek sklon da veruje u tako nešto. To praktično, u slučaju teme ovog posta, izgleda ovako: ako ste pisali i pisali, pa refrešovali i refrešovali i dočekali one koji vas čitaju i kometarišu onda morate to raditi i vi. Čitati i komentarisati. Prosta uslovno~posledična spona, koja će vam pre ili kasnije, sa nekim, omogućiti ono što vam je potrebno.
Ili …zar ste mislili da nije očigledno i vidljivo da pisanjem postova sadržine gde ste bili, šta ste radili, kad ste piškili i kakili (usput ste se još i iščudjavali i opravdavali sa “kome je to još interesantno”)…ili opisivanjem bog zna kakvih psihičko emotivnih stanja ….ili pisanjem aktuelnih, zabavnih postova poznatih kao “ja ću vas zabaviti kad već niko drugi nije”… zapravo tražite, ljubav, pažnju, prijatelje, metafizčke katastrofe, internu slavu, sexsulane avanture, obožavatelje, ljude i pojave koje će vas lako i brzo izvući iz bednih gradova, smešnih brakova i dosadnih života? Zar ste mislili da niko nije video da blejite u countere i očekujete komentare, ne bi li vam oni bar na tren ulepšali dan? Da blogovanje dopunjujete msn~om, facebookom, twiterom, digovanjem i bog zna čime? Ili vam je zapravo samo malo dosadno, pa bi sa svetom da podelite svoje misli i pisanije?
Eh….Ako se jednog jutra probudite i shvatite da toga više nema ili se nešto promenilo …ili nema inspiracija za pisanje, nema komentatora, ljudi sa kojim chatujete i koji su na ove ili one načine u nekim korisno~emotivnim vezama sa vama znajte da je to sasvim prirodan proces koji se ogleda u borbi suprotnosti, promenama okolnosti, gubitka vrednosti, a koji stvara regresiju libida.
Šta vam je onda činiti….Možete da patite, kukate, okrećete krug ponovo, tažite i sanjate, a možete i da neke od vaših sjajnih komunikacija spustite u real life i proverite kako je vreme trenutno u vašem gradu i šta se ovih dana prodaje na pijaci… Možda, ipak, da krenete novi krug u polubajkovitom svetu ako za ovo prvo nemate hrabrosti….
Svima onima čije sam emocije i odnose saznala na ove ili one trivijalne i manje trivijalne načine od Makedonije preko, Boljevca, Bora, Beograda, Vršca, Novog Sada, Minhena, Amsterdama, Velike Britanije, Philadephije, Michigena, Californije do novog Zelanda: Budite ono što jeste i tražite ono što vam treba, sa kofama hladne vode pored sebe, i sa jednom surovom istinom, ako niste osetili real i ako niste spremni na reality check, ne verujete, ne tvrdite ništa i ne uzimajte sve zdravo za gotovo, samo uživajte u novim tehničko tehnološkim dostignućima koja su nam omogućila da budem u kontaku.
Onima koji me ne poznaju dovoljno, pa su se zbog ovog posta, uvredili, povredili i osetili neosnovano prozvanim ….Reče jednom jedna moja net “ljubav”(možda sam i cinična), koja se završila jednim običnim upoznavnjem u real life i neobično’neprijatnim komplikacijama:
Kod tebe je još uvek tanka linija izmedju šale i zbilje.
Ne koristim twitter, myspace, facebook. Ne citam više blogove. Blokirala sam skoro sve kontakte na svojim kontakt listama i objavila u nepostojećim porukama, svima, drsko i bezobrazno kakva sam.
Promenila sam noć za dan, jesen za proleće. Sačuvala sunčano hladno jutro u Beogradu da ga položim na dlan i pošaljem… kao kad dunemo maslačak i pomislimo želju, sve iako ista može da napravi metafizički skandal.
Spustila sam u podne svoj desni dlan u levi, isprepretala svoje prste, pobrkala sve padeže i shvatila da je jedan od svih sedam najvazniji. Vokativ.
Snovi su ono što nam se dešava u beskrajnim prostranstvima našeg uma, dok u noćima držimo oči zatvorene, dok nam je telo mirno i duša spokojna.
Probudila sam se sa težinom u nogama i pesmom u mislima. Čula sam je, možda, prvi put u originalnoj verziji pre dvadeset godina. Godinama nisam. Noćas je samo došla u moje snove i iz njih izašla nastavljajući da živi moj današnji dan. Da pitam zašto, nema smisla jer nema ni odgovora.
Neke stvari, ljudi, pesme dolaze u naš život iako ih nismo zvali, tražili i hteli. Iz naših života ponekad tako odlaze, bez pitanja, čak i onda kad bi mi hteli da ih zastavimo. Da. Sasvim se lepo snalazim i uzivam u stvarima, ljudima, pesmama, knjigama i ostalim sporednim sitnicama u svom zivotu i kad ne zvučim tako i kad se na prvi i drugi pogled to ne vidi. Ja svoj život živim danas i svaki je dan vredan kao onaj prethodni i onaj sutrašnji..
Rekla si mi. Ionako sam znala, ali je bilo dobro pročitati da neko životne mehanizme trpi kao i ja..
Još uvek ista pesma, subotom popodne, a ja se samo pitam kad će noć, da je prespavam i ostavim u snove, tamo gde joj je i mesto i odakle jutros krišom pobegla.
To što se desilo u zadnjih x dana, možda se meri i nedeljama nekako mi ta merenja odu odmah u domen više matematike, to što sam ti ‘dala’ iščupala sam, sasvim sigurno, iz nekih zatrpanih dubina u koje su se godinama obrušavale gluposti i iskustva. Ona iskustva posle kojih ste na jedinstvenom dobitku. Učvrstite u sebi vrednost sumnje i verovanje u istu.
Večeras samo manje rezak zvuk u vazduhu, čujem svoje korake po Stankom Centru, dok uzalud koračam gore dole pokušavajući da ne izginem na pločniku koji je napravljen od granitnih pločica, klizavih. Da izgubite glavu. Ili ruku. Olako. Onako kako se na takvom klizavim prostorima ona i gubi. Večeras izvesno znam da je izmedju poverenja i nepoverenja (u klizave pločice, naravno) klimav most i da me u oba slučaja može dovesti do nesreće. Nesreće? Bože kako teatralnošću polušavam da ugušim dijaloge u svojoj glavi, koji me sprečavaju da gledam prolaznike i ne dozvoljavaju da vidim njihov osmeh.
Taj siguran hod u visokim čizmama, nonšalatnost i samostalnost koju vidite samo su fol. Dovoljno je da me okrznete pogledom malo više u prolazu i da vidite isto ono što i ja svakog jutra kad ustanem i pogledam se u ogledalo ili svaki put kad se slučajno zagledam u svoj odraz u neki od izloga pored kojih jurim kao da ću jurnjavom sprečiti bezumlje. Svoje ili tudje.
Ne vredi mi, dijalozi su i dalje tu. Stoje i ćute. Pomešani, zbrkani, uvaljani, nepovezani.
“Jesam li ti rekla zadnji trač i šta Nina na temu ljubavi, zaljubljivanja, sexa i vodjenja ljubavi misli, piše i maše?” baš kad nemam ništa pametno da kažem mogla bih i da ćutim. Grrr…
“Jesi. Dobro je videti da nisu sve žene emotivne olupine.”
“Kao ja?” kako li se odmah prozovem i svrstam u zadnji red poslednja klupa.
“Pa, ti nisi. ti si samo romantičarka, a romantika je iščezla.”
“Ah, ja sam zadnji romantik na ovom svetu…”(ima neka pesma , jel.. ?” …ima, samo se ne sećam pesme i mrska mi je…)
“Tako izgleda” povio se, zagledao u jednu tačku na podu, dugo je gledao, čini se u beskrajnu prazninu a onda se ispravio i dovršio odgovor: “Mnoge žene su romantiku zamenile alkoholom.”
Sa kakvima li se ti družiš i kakvo sjajno mišljenje imaš o ženama. Možda sa pravom???
Mrzim nesrećnice, paćenice, jadnice, kukavice, folirantkinje, naivne i one koje se takvom predstavljaju.
Ako ste kojim slučajem jedan od mojih retkih preostalih prijatelja, koji je slučajno zalutao i pročitao ovo, pozovite me, odmah, ili pošaljite sms i oterajte me u vražiju mater ukoliko ste primetila da sam ikada bila takva ili tome slična. Naravno, sačekajte na liniji koji minut da uspem da vam kažem: Hebem ti ovaj život kad moram da usaglasim osećanja i razum, čula i um, da rešim dileme, napravim izbore i pritom još budem ubedjena u ispravnost svega…
Naravno okićena i osakaćena šarenim nizom medalja , etika i parola: od onih palanačkih, seoskih i nesrećnih preko upustva tipa : “ništa ne razumeš” (valjda ne razumem srpski, šta li.) , “ostavi druge ljude na miru i da radi šta hoćeš” do u nedogled.
Može li se to? Mislim tako lako odlučiti, tako odvratno i ljigavo natovaren? Nek ide do djavola, ali trebalo bi da može….makar završila u usranom NY, jebenoj N ili u tri lepe…
Psovanje je kao i patetika legitimno. A i pun je mesec oprostiće te mi.